ZAŠTO PRIVATIZIRATI HEP (TREĆI DIO)

                                                                                                                                                                                                                                                         Foto: HEP

Na primjeru zemalja slične tranzicijske prošlosti iz istočne Europe, Tomislav Gračan, član Uprave ZSE-a pokazuje kako privatizacija HEP-a može biti zamašnjak cijele hrvatske ekonomije u sljedećem razdoblju, a kako je za njezin uspjeh nužna transparentnost postupka

U vrijeme kada je hrvatska država namjeravala provesti privatizaciju HEP-a, neke druge susjedne tranzicijske zemlje, sve članice Europske unije, to su i provele. Navodim primjere privatizacije elektroenergetskog sektora u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj.

Češka nacionalna elektroprivredna tvrtka ČEZ (České Energetické Závody) osnovana je 1992. godine kao dioničko društvo u stopostotnom državnom vlasništvu. U vrijeme osnivanja ČEZ je raspolagao sa većinom elektroenergetskog kapaciteta Češke, sa cjelokupnom visokonaponskom mrežom, te dijelom toplinske mreže. Također društvo je imalo monopol na uvoz i izvoz električne energije, ali nije imao ulogu u distribuciji električne energije, osim pojedinim većim industrijskim potrošačima.

Tijekom 1994. godine manjinski udio društva ČEZ je privatiziran, a država je do danas ostala vlasnik većinskog paketa dionica od gotovo 70%. Nešto više od 22 posto dionica drže institucionalni ulagatelji, a oko sedam posto dionica drže građani i zaposlenici društva.
Danas je ČEZ konglomerat od 95 povezanih društava koja, osim u Češkoj, posluju i u Albaniji, Bugarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Turskoj.

Osim djelatnošću proizvodnje, distribucije i trgovine električne energije, ČEZ Grupa bavi se i proizvodnjom i distribucijom toplinske energije, telekomunikacijama, informatikom, istraživanjima na području nuklearne energije, izgradnjom i održavanjem svojih postrojenja, rudarenjem i dr.

Društvo majka ČEZ Grupe, ČEZ a.s. izlistano je na Praškoj i Varšavskoj burzi. Društvo od 2001. godine redovito isplaćuje godišnju dividendu svojim dioničarima. Društva koja čine ČEZ Grupu danas zapošljavaju gotovo 26.000 ljudi. ČEZ Grupa svake godine podiže i elektroenergetski kapacitet i proizvodnju energije, te podiže standarde korporativnog upravljanja.

Društvo Slovenské elektrárne osnovano je krajem 1994. godine kao dioničko društvo u stopostotnom državnom vlasništvu.

U postupku usklađenja s regulativom Europske unije, Slovačka je 2002. godine osnovala novo dioničko društvo Slovenské elektrárne,pravnog slijednika državne nacionalne elektroprivredne tvrtke istog naziva, a iz društva su pri tome izdvojeni operater električne mreže (SEPS) i društvo za toplinsku energiju (Tepláreň Košice).

Sredinom 2004. godine slovačka vlada objavila proces prodaje 66 posto vlasničkog udjela u društvu, a u postupku je krajem iste godine izabrana obvezujuća ponuda talijanske Enel Grupe. Enel je platio 839 milijuna eura predmetni vlasnički udio, dok je država Slovačka zadržala udio od 34 posto dionica u društvu.

Tijekom procesa preuzimanja većinskog udjela u društvu Enel i slovačka vlada su dogovorili planirane investicija u Slovački elektroenergetski sektor koji je do danas i ostvaren kroz povećanje nuklearnog energetskog kapaciteta, u nove izvore obnovljive energije, u prodaju i distribuciju plina, te proširenje aktivnosti na susjedne zemlje (Češku).

Slovenské elektrárne danas su najveći proizvođač električne energije u Slovačkoj gdje drže  82 posto tržišta. Društvo se bavi proizvodnjom i prodajom električne energije, proizvodnjom i prodajom toplinske energije, pruža pomoćne usluge za električnu mrežu, a od nedavno  prodajom i distribucijom plina.

Nakon privatizacije su značajno ulagali u povećanje proizvodnih kapacitete i nove tehnologije. Danas posluju u skladu s dobrom praksom korporativnog upravljanja,transparentno i učinkovito

Mađarska je pad komunizma dočekala kao značajan uvoznik električne energije, s velikim brojem nepouzdanih tehnološki i ekonomski zastarjelih proizvodnih elektroenergetskih kapaciteta.

Društvo MVM (Magyar Villamos Művek Zártkörűen működő Részvénytársaság) kao nacionalna elektroprivredna tvrtka u stopostotnom državnom vlasništvu osnovano je 1992. godine,  sa zasebnim društvima odgovornim za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električnom energijom.

Već krajem 1994. godine donesen je zakon o privatizaciji elektroenergetskog sektora na temelju kojeg je značajan dio mađarskog elektroenergetskog sektora privatiziran tijekom 1995. i 1996. godine, te usklađen s europskim propisima o liberalizaciji elektroenergetskog sektora.

Tako su njemački, francuski, talijanski, belgijski i finski investitori (Electrabel, Tractebel, RWE, AES, EdF, E.ON, EnBW) preuzeli većinski udio ključnih mađarskih elektroprivrednih subjekata, dok je ostatak bivše vertikalno organizirane nacionalne elektroprivredne tvrtke MVM pretvoren u prijenosnu tvrtku u stopostotnom vlasništvu države, koja je odgovorna je za uvoz, izvoz, trgovinu, upravljanje prijenosnom mrežom i dispečiranje neovisnih proizvođača,  te nuklearnu elektranu Paks.

Danas se mađarska elektroenergetska industrija sastoji od dvanaest proizvodnih trgovačkih društava, te šest društava za distribuciju i opskrbu, u pretežno stranom vlasništvu, dok su manjinski vlasnici mađarski građani, mađarska država, MVM, lokalne jedinice i druge državne tvrtke.  Neka od tih društava uvrštena su na Budimpeštanskoj burzi, poput društva ELMŰ, ÉMÁSZ, ENEFI Energyefficiency Plc.

Budući da su značajan udio mađarskih elektroenergetskih kapaciteta činili zastarjeli  izvori nečiste energije (ugljen), mađarska vlada je još 1999. godine usvojila energetski plan kojim se potiče prelazak na čišće i obnovljive izvore energije, te smanjenje emisija. Mađarska je uspjela smanjiti udio zagađenja iz energetskih izvora, te stvoriti pouzdan i stabilan elektroenergetski sustav.

Zašto je privatizacija HEP-a ipak moguća (i poželjna)?

Danas u Hrvatskoj riječ privatizacija ima prilično negativan prizvuk. I slučaj eventualnog novog pokušaja privatizacije Hrvatske elektroprivrede bio bi vjerojatno, ukoliko se o tome ne bi provela sveobuhvatna javna rasprava, doživljena kao vraćanje u tu uglavnom negativno percipiranu prošlost.

No prije pokretanja bilo kojeg procesa, pa tako i procesa privatizacije, nužno je upitati se koji su njegovi ciljevi kod privatizacije Hrvatske elektroprivrede. Osnovni ciljevi privatizacije kroz povijest se nisu znatnije mijenjali. Ti ciljevi su: povećati prihod države, potaknuti veću ekonomsku efikasnost, smanjiti utjecaj države u ekonomiji, potaknuti široku raspodjelu vlasništva, potaknuti konkurenciju, usmjeriti državna poduzeća na tržišne principe.

Nesporno je da HEP predstavlja stratešku imovinu države. No isto tako je nesporno da sadašnji oblik vlasništva nad HEP-om ne omogućava transparentno poslovanje te tvrtke, što se jasno vidi kroz npr. česte promjene upravnih struktura koje u pravilu slijede izborne cikluse.

Pa zašto onda precizno utvrđen postupak privatizacije nije trenutno prihvatljivo rješenje za tu tvrtku? Primjeri gore navedenih tranzicijskih zemalja iz našeg okružja govore da je taj postupak moguće provesti, i to ne na štetu, već na korist građana. U tom smislu postoji i društvena i ekonomska opravdanost privatizacije Hrvatske elektroprivrede.

Pri tome ne zagovaram privatizaciju nužno većinskog dijela Hrvatske elektroprivrede, već smatram da bi hrvatska država, barem u prvom koraku, trebala zadržati kontrolni paket dionica tog društva. Preostali udio trebalo bi privatizirati u transparentnom postupku putem domaćeg tržišta kapitala, te omogućiti da domaći i inozemni, mali i institucionalni ulagatelji postanu dioničari društva.

Očito je da restrukturiranje Hrvatske elektroprivrede, postupak koji traje više od deset godina, još uvijek nije završen.

Rješenje bi bila privatizacija koja bi se vodila u smjeru postizanja što veće koristi za samo društvo, do što veće koristi za građane, provedena na transparentan način i u skladu s nacionalnim interesima, s jasno zacrtanim ciljevima i sigurnim jamstvima za ostvarivanje tih ciljeva.

Navedenom privatizacijom mogao bi se bitno snažnije iskoristiti potencijal HEP-a, prikupljanjem kapitala za razvoj novih energetskih kapaciteta te poboljšanje postojećih, smanjenjem utjecaja politike na poslovanje društva, te povećanjem nivoa korporativnog upravljanja i inovacija. Uvrštenjem društva na Zagrebačku burzu društvo bi potvrdilo svoje opredjeljenje za transparentno poslovanje i komunikaciju prema svim zainteresiranim javnostima.

Privatizacija bi trebala omogućiti tehnološki napredak i povećati konkurentnost Hrvatske elektroprivrede koja je od ulaska u Europsku uniju, a zbog pojave konkurencije izgubila dio prihoda od prodaje električne energije kućanstvima.Hrvatska elektroprivreda s konkurencijom se za sada dosta uspješno bori cijenama, no pitanje je koliko dugo će još to moći, pogotovo stoga što se ove godine na tržištu pojavio još jedan novi opskrbljivač.

Nepovoljnu percepciju privatizacije u široj javnosti, kao koruptivnog i nezakonitog mehanizma, treba mijenjati, uspostavljanjem pozitivnih primjera transformacije poduzeća iz politički upravljanih sustava u konkurentna, efikasna i tržišno orijentirana trgovačka društva.

Uspješne privatizacijske priče u medijima nisu bile dovoljno predstavljene, što je pridonijelo lošoj percepciji privatizacije u cjelini.

Ipak, negativna iskustva već provedenih privatizacija mogu biti korisna pouka u određivanju budućih rješenja i stvaranju uvjeta za provođenje novih, transparentnih privatizacijskih postupaka.
Jedan od vrlo bitnih uvjeta ostvarenja budućih pozitivnih učinaka privatizacije jest i vraćanje povjerenja u institucionalnu organizaciju postupka koje je bilo značajno narušeno u prethodnim fazama. Zadatak je to svih političkih čimbenika u Hrvatskoj. Tek potom se može neopterećeno pristupiti raspravi o provođenju postupka privatizacije Hrvatske elektroprivrede i samom postupku privatizacije s jasno definiranim ciljevima.

Privatizacija Hrvatske elektroprivrede mogla bi biti zamašnjak za pokretanja čitavog gospodarstva.