ZAŠTO PRIVATIZIRATI HEP (DRUGI DIO)

                                                                                                                                                                                                                                                          Foto: HEP

Kako je donesen Zakon o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede, što se u Hrvatskoj dogodilo pred i tijekom Velike recesije i što je kumovalo stavljanju Zakona izvan snage, piše Tomislav Gračan u drugom dijelu temata

Donošenjem Zakona o privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija u lipnju 1999. godine počinje nova faza privatizacije, s nekoliko velikih javnih poduzeća. Postupak se provodio donošenjem posebnih propisa za svako pojedino poduzeće koje je bilo predmet privatizacije.

Privatizaciji Hrvatskih telekomunikacija prethodio je postupak restrukturiranja i razdvajanja javnog poduzeća Hrvatske pošte i telekomunikacija na dva dionička društva: HT-Hrvatske telekomunikacije i HP-Hrvatska pošta.

Privatizacija Hrvatskih telekomunikacija odvijala se u nekoliko koraka. Republika Hrvatska je prvo krajem 1999. godine prodala 35 posto dionica društva tvrtki Deutsche Telekom, koja je krajem 2001. godine kupila dodatnih 16 posto dionica društva i tako postala većinski dioničar Hrvatskih telekomunikacija s 51posto dioničkog udjela.

Privatizacija HT-a nastavila se i dalje i to u sljedećim koracima: Vlada Republike Hrvatske početkom 2005. godine prenijela je sedam posto dionica društva na Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. U sljedećem koraku je, krajem 2007. godine, prodala 32,5 posto ukupnog broja redovnih dionica HT-a preko inicijalne javne ponude (IPO) na Zagrebačkoj burzi, od čega 25 posto dionica hrvatskim građanima, a 7,5 posto dionica hrvatskim i inozemnim institucionalnim ulagačima. U posljednjem je koraku, u lipnju 2008. godine, Vlada RH prodala dionice tadašnjim i prijašnjim zaposlenicima HT-a.

Ova privatizacija predstavljala je prvi značajniji proračunski prihod Republike Hrvatske od privatizacije, a javna ponuda dionica Hrvatskih telekomunikacija bila je sedma po veličini u Europi u 2007. godini, vrijedna 1,38 milijardi dolara.

Sličan model privatizacije proveden je i kod još jednog velikog državnog poduzeća: INA-e. I ova privatizacija započela je donošenjem posebnog zakona, Zakon o privatizaciji INA – Industrije nafte d.d. u ožujku 2002. godine, te se također odvijala u nekoliko koraka.

Osim ove dvije perjanice hrvatskog gospodarstva, u tom periodu postojala je i namjera privatizacije Hrvatske elektroprivrede. Tako je, kao i u slučaju HT-a i INA-e, početkom 2002. godine donesen posebni propis koji je trebao regulirati taj postupak.  Od tada je prošlo šesnaest godina, a do privatizacije još nije došlo.

Time je postupak planirane privatizacije u Hrvatskoj završio privatizacijom Hrvatskih telekomunikacija i INA-e. Sve što je privatizirano nakon toga provedeno je bez jasno definiranog okvira i s ciljem da se ispune uglavnom kratkoročni ciljevi, bilo potreba za restrukturiranjem pojedinog poduzeća , bilo radi ispunjenja zahtjeva koje je propisala Europska unija (npr. privatizacija brodogradilišta), bilo zbog potrebe za punjenjem državnog proračuna.

Po mišljenju većine sudionika na tržištu kapitala, način provedbe privatizacije HT-a te rezultat koji je ta privatizacija dala pokazuje da se radi o najboljoj privatizacijskoj priči provedenoj u Hrvatskoj. To društvo je privatizacijom značajno podiglo razinu upravljanja, transparentnosti, efikasnosti i profitabilnosti te time ispunilo i ciljeve zbog kojih se privatizacija uopće provodi, a sam način privatizacije značajno je utjecao na razvoj hrvatskog tržišta kapitala, na razvoj malog dioničarstva u Hrvatskoj, te povećanje razine financijske pismenosti građana.

Privatizacije nakon HT-a

Opće je poznato da je u trećem tromjesečju 2008. godine Hrvatsku zahvatila recesija koja je potrajala više od šest godina. Izvori recesije bili su ne samo globalni (globalna svjetska kriza), nego i domaći, poput prezaduženosti i neefikasnosti javnog sektora. Recesija je, umjesto da ubrza proces privatizacije, isti gotovo potpuno zaustavila.

Tako Vlada Jadranke Kosor među mjerama koje je poduzela da obuzda recesiju nije prepoznala privatizaciju državne imovine kao jednu od njih, dok je u gospodarskim strategijama svih kasnijih Vlada nastavak procesa privatizacije bio jedan od prioriteta ekonomske politike, no sve je ostalo u najavama, a provedeni su samo pojedinačni slučajevi privatizacije pojedinih državnih poduzaća (npr. Croatia osiguranja) i to na način koji nije imao utjecaj na hrvatsko gospodarstvo u širem smislu (na gospodarski rast, na tržište kapitala i ulagače) već je transakcija provedena na način da je primarni cilj bio postizanje maksimalne cijene.

U privatizaciji nakon 2008. godine traga je ostavilo  restrukturiranje hrvatskih brodogradilišta u poteškoćama, što je bila jedna od ključnih zadaća Hrvatske u postupku pregovora za pristupanje Europskoj uniji. Vlada RH donijela je 21. svibnja 2008. godine  odluku o restrukturiranju brodogradilišta u teškoćama putem privatizacije (3. Maj, Uljanik, Kraljevica, Brodosplit, Brodotrogir).
Za brodogradilište Brodosplit Europska komisija je početkom 2011. godine prihvatila Program restrukturiranja investitora DIV d.o.o.

Za brodogradilište Kraljevica ponuda društva Jadranska ulaganja je odbijena pa je u kolovozu 2008. godine donesena odluka o pokretanju stečajnog postupka nad tim brodogradilištem, a postupak je završio prestankom postojanja tog brodogradilišta 2012. godine.
Za brodogradilište Uljanik Europska komisija je krajem 2010. godine ocijenila da je vratilo sve državne potpore zbog toga je isto 2012. godine privatizirano i to po modelu organiziranog radničkog dioničarstva te dokapitalizacijom.

Nakon toga, u cilju privatizacije i brodogradilišta 3. Maj, brodogradilište Uljanik je predalo ponudu Vladi RH slijedom koje je Vlada RH u srpnju 2014. godine sklopila s Uljanikom ugovor o kupoprodaji i prijenosu dionica društva 3. Maj. Epilogu ove priče upravo svjedočimo. Budućnost ova dva brodogradilišta trenutno je neizvjesna, no ono što je izvjesno je da će Hrvatska država za jamstva tim brodogradilištima platiti više od 4 milijarde kuna ili preko tri posto prihoda proračuna 2018. godine.

Tako su radi ispunjavanja uvjeta za pristup Europskoj uniji, s djelomičnim uspjehom, privatizirana najveća hrvatska brodogradilišta.

Od početka mandata Vlade Zorana Milanovića privatizacija državne imovine bila je najavljivana kao jedan o prioriteta a dva značajna poduzeća u većinskom državnom vlasništvu predložena su kao prvi kandidati tog postupka, Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka.

Postupak privatizacije Croatia osiguranja trajao je gotovo dvije godine prije nego što je Ministarstvo financija 16. prosinca 2013. godine dobilo dvije obvezujuće ponude za privatizaciju tog društva, Adris grupe i poljskoga PZU-a. Vlada RH donijela je odluku da odabire ponudu Adris grupe kao najpovoljnijeg investitora za kupnju dijela vlasničkog udjela u Croatia osiguranju i dokapitalizaciju društva. Time je Adris Grupa stekla 39,05 posto dionica Croatia osiguranja za što su ponudili 905 milijuna kuna, a istovremeno su se obvezali i na dokapitalizaciju društva od oko 840 milijuna kuna, čime će u Croatia osiguranju steći 60 posto dionica, dok će državi ostati udio od 28 posto.

Do privatizacije Hrvatske poštanske banke još nije došlo. Vlada je i za privatizaciju ovog društva bila raspisala poziv za sudjelovanje u privatizaciji, a na kraju nije prihvaćena jedina ponuda koja se razmatrala, ona Erste banke. Razlozi o kojima se špekuliralo bili su preniska ponuđena cijena za stjecanje udjela od 99,13 posto. Nakon toga, način ni tijek privatizacije banke nije ni spomenut.

Zašto se odustalo od privatizacije Hrvatske elektroprivrede?

Potreba za restrukturiranjem i privatizacijom Hrvatske elektroprivrede (HEP) dolazi zbog namjere Hrvatske da pristupi Europskoj uniji, a time i preuzimanjem obveza među kojima su i smjernice Unije za uspostavu učinkovitog unutarnjeg tržišta električne energije.
Radi usklađenja sa zahtjevima Europske unije 2001. godine pokrenuta je reforma hrvatskog elektroenergetskog sektora i to donošenjem paketa od tri energetska zakona koja su imala za cilj restrukturiranje nacionalne elektroprivredne tvrtke, postupno liberaliziranje energetskog tržišta u skladu sa standardima Europske unije te provođenje postupne privatizacije Hrvatske elektroprivrede.
U skladu s tim ciljevima uskoro je donesen i Zakon o privatizaciji Hrvatske elektroprivrede, koji je stupio na snagu 5. travnja 2002. godine.

Slično kao i kod privatizacije INA-e i HT-a, i u ovome slučaju namjera je bila privatizirati društvo HEP na način da se dio dionica ponudi zaposlenicima, dio investitorima putem inicijalne javne ponude, a dio prenese u braniteljski fond. Tako je Zakonom bilo propisano da će se  sedam posto dionica prenijeti u Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, da će se do sedam posto dionica prodati zaposlenicima i ranije zaposlenima, dok bi se najmanje 15 posto dionica prodalo u postupku inicijalne javne ponude domaćim i stranim ulagateljima. Republika Hrvatska zadržala bi 51 posto dionica koje će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijema Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.

Godinu dana nakon donošenja gore navedenog zakona o privatizaciji do privatizacije nije došlo, no o tome su vođeni brojni prijepori. U međuvremenu, u EU je donesena nova Direktiva (2003/54/EZ) koja je zahtijevala provođenje novih reformi u elektroenergetskom sektoru, poput razdvajanja djelatnosti upravljanja elektroenergetskom mrežom od upravljanja proizvodnjom i opskrbom električne energije. To je značilo i provođenje novog restrukturiranja društva Hrvatska elektroprivreda. Isto je provedeno na način da su, prema djelatnosti, iz društva Hrvatska elektroprivreda razdvojene posebne tvrtke za prijenos, distribuciju, proizvodnju i opskrbu električne energije koje će sve djelovati unutar HEP Grupe.

Tijekom 2004. godine u javnosti su se pojavili napisi o tome da je od strane Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izrađena i studija „Koncepcija prijedloga privatizacije Hrvatske elektroprivrede“ (prof. D. Tipurić i prof. S. Krajcar), u kojoj stoji da bi se nad društvom trebala provesti privatizacija, ali na način da društvo ostane u većinskom državnom vlasništvu.

Pojava informacije o postojanju navedene Koncepcije prijedloga privatizacije, kao i svako spominjanje privatizacije HEP-a budilo interes raznih interesnih skupina koje su se uglavnom protivile privatizaciji.

Stoga ne čudi da je nakon osam godina, u veljači 2010. godine, Zakon o privatizaciji HEP-a stavljen van snage.

U obrazloženju razloga zbog kojih se Zakon o privatizaciji HEP-a stavlja van snage stoji da su se u međuvremenu (od donošenja Zakona do stavljanja van snage op.a.) u europskoj energetskoj regulativi i energetskom sektoru dogodile bitne promjene koje je propisao drugi paket energetskih direktiva tržišta električne energije i plina, koje su rezultirale i rezultirat će novim izmjenama energetskih zakona Republike Hrvatske. U okviru tih prilagodbi predviđalo se organizacijsko restrukturiranje trgovačkih društava u smislu odvajanja pojedinih djelatnosti, te jasno razgraničavanje imovine pojedinih trgovačkih društava, a organizacijsko restrukturiranje, međutim, ne obuhvaća pitanje vlasništva, niti zahtijeva privatizaciju. Osim toga, provođenje privatizacije u razdoblju gospodarske krize i recesije, koja je zahvatila Hrvatsku još 2008. godine, ocjenjeno je kao neprihvatljivo te je stoga Zakon stavljen van snage u hitnoj proceduri.

Ipak, okolnosti su bile nešto drugačije. Naime, niti jedan pravni okvir Europske unije o tržištu električne energije, počev od onog prije donošenja Zakona o privatizaciji HEP-a do danas, ne dotiče pitanje vlasništva nad elektroenergetskim subjektima, već restrukturiranje elektroenergetskog sektora i otvaranje tržišta električne energije, stoga Vlada RH od početka nije bila o obvezi provesti privatizaciju Hrvatske elektroprivrede da bi mogla završiti pregovore sa Europskom unijom i zatvoriti sva poglavlja u okviru kojih se usklađuje hrvatsko zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije.

Krajem 2010. godine ponovno su se pojavile glasine u medijima da se Hrvatska elektroprivreda namjerava privatizirati. Ministarstvo gospodarstva to je odmah demantiralo, a u priopćenju stajalo je da to Ministarstvo nije razmatralo niti poduzelo ni jedan korak koji bi se odnosio na privatizaciju HEP-a.

Od tada do danas još samo jednom se ponovila priča o mogućoj privatizaciji Hrvatske elektroprivrede i to tijekom 2017. godine kada je tadašnja potpredsjednica Vlade RH i ministrica gospodarstva M. Dalić predložila da se privatizira četvrtina HEP-a kako bi se od MOL-a kupile dionice INA-e.

član Uprave Zagrebačke burze

Povezano