Yuval Noah Harari: Svijet nakon korona virusa

Čovječanstvo je suočeno s globalnom krizom. Možda najvećom krizom naše generacije. Odluke koje će pojedinci i vlade donesti tijekom sljedećih nekoliko tjedana vjerojatno će odrediti izgled našeg svijeta u narednim desetljećima.

Riječ je o odlukama koje neće oblikovati samo naše sustave zdravstvene skrbi, već i naša gospodarstva, politiku i kulturu.

Moramo djelovati brzo i odlučno. No, moramo u obzir uzeti i dugoročne posljedice naših odluka. Kada biramo između alternativa, ne trebamo se pitati samo kako ćemo prevladati neposrednu prijetnju, već u kakvom ćemo svijetu živjeti kad oluja utihne. Da, oluja će proći, čovječanstvo će preživjeti, većina nas će biti živa, no živjet ćemo u drugačijem svijetu.
Mnoge će kratkoročne mjere postati stalne, jer to je u prirodi kriza. One ubrzavaju povijesne procese. U mirnodopskim vremenima, ponekad su potrebne godine kako bi se donesle odluke koje se u vremenima krize donose u nekoliko sati. Nedovršene i opasne tehnologije se stavljaju u upotrebu jer su rizici nečinjenja veći od korištenja tih tehnologija. Cijele zemlje postaju pokusni kunići velikih društvenih pokusa. Što će se dogoditi kad svi počnu raditi od kuće i komuniciraju samo na daljinu? Što će se dogoditi kad cijele škole i sveučilišta odu online? Tijekom mirnodopskih vremena, vlade, tvrtke i školski odbori se nikad ne bi usuglasili o provedbi takvih pokusa. No, nismo u mirnodopskim vremenima.

Kako bismo zaustavili epidemiju, cijela se stanovništva država moraju pridržavati određenih smjernica. Postoje dva načina da se to postigne. Jedna je metoda da vlada nadzire građane i kažnjava one koji krše pravila. Danas, po prvi put u ljudskoj povijesti, tehnologija je učinila mogućim da se sve nadzire cijelo vrijeme. Prije pedeset godina, nije bilo moguće da sovjetska tajna služba KGB nadzire svih 240 milijuna građana Sovjetskog saveza 24 sata dnevno, niti su mogli obraditi sve prikupljene podatke. Pouzdali su se u agente i analitičare koji su bili ljudi, a nisu svakom građaninu mogli dodijeliti agenta. No danas se vlade pouzdaju u cijeli niz uređaja i moćnih algoritama umjesto u špiclove od krvi i mesa.

U borbi protiv korona virusa, neke su vlade već uvele nove alate nadzora građana, što je najočitije u Kini. Praćenjem pametnih telefona građana, korištenjem stotina milijuna kamera s mogućnošću prepoznavanja lica i obvezivanjem ljudi da mjere i prijavljuju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje, kineske vlasti mogu ne samo brzo prepoznati potencijalne nositelje korona virusa, nego pratiti i njihovo kretanje i utvrditi s kim su sve bili u kontaktu. Cijeli niz mobilnih aplikacija pak upozorava građane jesu li u blizini zaraženih.
Riječ je o tehnologiji koja nije dostupna i ograničena samo na istočnu Aziju. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu nedavno je izraelskoj sigurnosnoj agenciji odobrio da tehnologiju koja se inače koristi za borbu protiv terorizma koristi za praćenje oboljelih od korona virusa. Kad je nadležni parlamentarni pododbor odbio autorizirati tu mjeru, Netanjahu ju je progurao putem „žurnog dekreta“.

Načelno, mogli biste reći kako nije riječ ni o čemu novom. Proteklih su godina vlade i korporacije počele koristiti sve sofisticiranije tehnologije za praćenje, nadzor i manipulaciju ljudima. No, ako ne budemo budni, epidemija bi mogla dovesti do važne prekretnice u povijesti nadzora. Ne samo zato što bi mogla dovesti do normalizacije primjene sredstava za masovni nadzor u zemljama koje su ih dosad odbijale, nego još i više zbog dramatičnog prelaza s nadzora „na koži“ na nadzor „ispod kože“.

U skladu s time, kad je vaš prst kliknuo na poveznicu na ekranu vašeg pametnog telefona, vlada je željela znati na što ste točno kliknuli. No, s korona virusom, to se zanimanje za vaše aktivnosti mijenja. Sad vlada želi znati temperaturu vašeg prsta i vaš krvni tlak.

Krizni puding
Jedan od problema s kojima se suočavamo prilikom donošenja stavova o nadzoru je taj da ustvari nitko od nas ne zna kako nas se točno nadzire i što će nam donijeti budućnost. Tehnologije nadzora razvijaju se vratolomnim brzinama, do toga da ono što se pred tek desetak godina činilo znanstvenom fantastikom, danas je već stara vijest.
Zamislite ovu situaciju. Neka vlada od svakog svojeg građanina i građanke zatraži da nose biometrijsku narukvicu koja će tijekom svih 24 sata u danu nadzirati tjelesnu temperaturu i otkucaje srca. Podatke koje prikupe tim putem zatim okrupnjavaju i proučavaju vladini algoritmi. Algoritmi će znati jeste li bolesni prije vas, znat će gdje ste bili i s kime ste se družili. Lanci infekcija mogli bi se dramatično skratiti ili u potpunosti prekinuti. Takav bi sustav u roku od nekoliko dana navodno mogao zaustaviti epidemiju. Zvuči sjajno, zar ne?

Problem je u tome, dakako, da bi takav rezultat dao legitimitet zastrašujućem novom sustavu nadzora.
Ako imate informacije o tome da sam kliknuo na link na Fox News umjesto na link na CNN, možda vam to može reći nešto o mojim političkim pogledima, a možda čak i o mojoj osobnosti. No, ako možete nadzirati moju tjelesnu temperaturu, krvni tlak i otkucaj srca dok gledam neki video, možete saznati što me nasmijava, što me rastužuje i što me zaista ljuti.
Nužno je podsjetiti se kako su ljutnja, radost, dosada i ljubav biološki fenomeni, jednako kao što su to groznica i kašalj. Istom tehnologijom kojom se nadzire kašalj, može se nadzirati i smijeh. Ako korporacije i vlade počnu naše biometrijske podatke masovno prikupljati, znat će o nama daleko više nego mi znama o sebi samima, što će dovesti do toga da mogu predvidjeti ne samo naše osjećaje, nego će njima moći manipulirati kako bi nam prodali bilo što, bila riječ o proizvodu ili političaru.

Biometrijski nadzor bi hakerske taktike Cambridge Analytice učinio pretpotopno zastarjelima. Zamislite Sjevernu Koreju 2030., gdje svaki građanin mora biometrijsku narukvicu nositi 24 sata dnevno. Ako slušate govor Velikog vođe i narukvica registrira vašu ljutnju, gotovi ste.

Jasno, biometrijski nadzor možete zagovarati kao privremenu mjeru tijekom izvanrednog stanja. Mogao bi biti ukinut nakon što izvanredno stanje prestane. No, privremene mjere imaju neugodnu naviku ostati na snazi nakon kraja nevolje, posebno zato što su novi problemi uvijek na obzoru. U mojoj domovini Izraelu, još je 1948. godine proglašeno izvanredno stanje tijekom rata za nezavisnost, čime je opravdan niz privremenih mjera poput cenzure tiska i konfiskacije zemljišta, sve do posebnih pravila za izradu pudinga (ne šalim se). Rat za nezavisnost je odavna dobiven, no Izrael nikad nije proglasio kraj izvanrednog stanja i nikad nisu ukinute mnoge ‘privremene’ mjere iz 1948 (dekret o pudingu je milosrdno ukinut 2011. godine).

Čak i kad broj novozaraženih od korona virusa padne na nulu, neke će vlade koje žele skupljati podatke o svojim građanima tvrditi kako su im biometrijski sustavi nadzora potrebni jer strahuju od novog vala virusa, ili zato što se u Africi pojavio novi soj ebole, ili jer… shvaćate što želim reći. Proteklih se godina bila velika bitka za zaštitu naše privatnosti. Kriza nastala zbog korona virusa mogla bi biti točka preokreta te bitke, jer ljudi često, suočeni s izborom između privatnosti i zdravlja biraju zdravlje.

Sapunska policija
Tražiti ljude da biraju između privatnosti i zdravlja je ustvari korijen našeg problema. Riječ je o lažnom izboru. I dalje možemo uživati i privatnost i zdravlje. Možemo odabrati zaštititi svoje zdravlje i zaustaviti epidemiju korona virusa bez uvođenja sustava totalitarnog nadzora. Umjesto toga, možemo osnažiti građane. Tijekom proteklih tjedana, neke od najuspješnijih napora za suzbijanje epidemije korona virusa poduzele su Južna Korea, Tajvan i Singapur. Iako su koristile aplikacije za praćenje, daleko su se više pouzdale u sveobuhvatna testiranja, vjerodostojno izvještavanje i suradnju dobro informiranih građana.

Centralizirani nadzor i oštre kazne nisu jedini način da se ljude prisili da se pridržavaju korisnih smjernica. Kad se ljudima predstave znanstvene činjenice od strane javnih autoriteta kojima vjeruju, građani čine pravu stvar bez da ih Veliki brat nadzire preko ramena. Motivirano i dobro informirano stanovništvo je najčešće puno moćnije i učinkovitije nego neuki kojima se policijski naređuje.

Uzmite u obzir uputu o nužnosti pranja ruku sapunom. Riječ je o jednom od najvećih pomaka ikad u ljudskoj higijeni. To je jednostavan postupak koji svake godine spasi milijune života. Iako je riječ o nečemu što uzimamo zdravo za gotovo, tek su u 19. stoljeću znanstvenici otkrili važnost pranja ruku sapunom. Prije toga su čak i liječnici i medicinske sestre obavljali operacije bez pranja ruku. Danas milijarde ljudi svakodnevno peru ruke, ne zato što ih je strah sapunske policije, već zato što razumiju činjenice. Perem ruke jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da je riječ o sitnim organizmima koji izazivaju bolesti i znam da ih sapun uklanja.

No, kako bi došli do te razine suglasnosti i suradnje, potrebno je povjerenje. Ljudi moraju vjerovati znanosti, javnim autoritetima i medijima. Tijekom proteklih godina, neodgovorni političari namjerno su potkopavali povjerenje u znanost, javne figure autoriteta i medije. Sad su isti ti neodgovorni političari u napasti da odvedu vlast u smjeru autoritarne vladavine, tvrdeći kako se javnosti ne može vjerovati da će učiniti pravu stvar.

Normalno je da nije moguće godinama narušavano povjerenje ponovno izgraditi preko noći. No, ovo nisu uobičajena vremena. U trenucima krize ljudi se lakše i predomisle. Godinama se sa svojom braćom možete svađati, no u kriznoj situaciji iznenada otkrijete da im i dalje vjerujete i volite ih, te im priskočite u pomoć. Umjesto izgradnje režima nadzora, nije prekasno da ponovno izgradimo povjerenje ljudi u znanost, javne autoritete i medije. Trebamo koristiti nove tehnologije, ali kako bi one osnažile sudjelovanje građana. Nemam ništa protiv toga kontrole svoje tjelesne temperature ni krvnog tlaka, ali ti podaci ne smiju vladama biti dostupni da bi postale svemoćne. Te bih podatke na raspolaganju trebao imati ja, kako bih mogao donositi bolje potkovane osobne odluke, kao i da bih vladu mogao pozvati na odgovornost radi njezinih odluka.
Ako sam mogu nadzirati vlastito zdravstveno stanje 24 sata na dan, ne samo da bih mogao otkriti jesam li postao opasnost za druge, već i koje od mojih navika doprinose mojem zdravlju. A kad bih imao pristup i analitičke kapacitete za obradu pouzdanih statistika o širenju korona virusa, mogao bih procijeniti govori li mi vlada istinu i donosi li odgovarajuće politike za borbu protiv epidemije.

Kad god ljudi govore o nadzoru, sjetite se da iste tehnologije koje vlade koriste za nadzor pojedinaca mogu biti iskorištene kako bi pojedinci nadzirali vladu.

Tako je epidemija korona virusa postala veliki test građanstva. U danima pred nama, svatko od nas trebao bi odabrati da vjeruje znanstvenim podacima i zdravstvenim stručnjacima, umjesto neosnovanim teorijama zavjere i samoživim političarima. Ukoliko ne odaberemo ispravno, mogli bi se naći u situaciji da drugima predamo najveći dio svojih dragocjenih sloboda, misleći da je to jedini način spasimo svoje zdravlje.

Trebamo globalni plan
Sljedeći važan izbor pred nama je izbor između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. Epidemija i posljedična ekonomska kriza su globalni problemi i moguće ih je učinkovito riješiti jedino globalnom suradnjom.
Prije svega, virus možemo pobijediti globalnim dijeljenjem informacija. To je prednost koju ljudi imaju pred virusima. Korona virus u Kini i korona virus u Sjedinjenim Državama ne mogu razmijeniti savjete kako zaraziti što više ljudi moguće. Ali Kina može poučiti Sjedinjene Države o svojim iskustvima s virusom i kako ga suzbiti. Ono što talijanski liječnik ujutro otkrije u Milanu može spasiti ljudske živote u Teheranu iste večeri. Kad britanska vlada oklijeva između nekoliko politika, može dobiti savjet od koreanske koja se s istom dvojbom suočila mjesec ranije. No, da bi se to ostvarilo, potreban nam je duh globalne suradnje i povjerenja.

Zemlje bi trebale biti voljne otvoreno dijeliti informacije i ljubazno pitati za savjet, a trebale bi biti i u mogućnosti vjerovati podacima i uvidima koje dobiju. Trebamo i globalnu koordinaciju u proizvodnji i distribuciji medicinske opreme, najprije testova i respiratora. Umjesto da svaka vlada lokalno proizvodi i gomila bilo kakvu opremu, koordiniranim naporima bi mogli dramatično ubrzati proizvodnju i osigurati da se oprema pravedno raspodijeli. Kako države tijekom ratova nacionaliziraju ključne industrije, ljudski rat protiv korona virusa zahtijeva od nas da humaniziramo proizvodne lance. Bogata zemlja s malo zaraženih trebala bi biti voljna poslati dragocjenu opremu u siromašnije zemlje s mnogo slučajeva zaraženih, uz uvjerenje da će druge zemlje uskočiti i pomoći kad njima zatreba.

Mogli bi razmotriti i mogućnost okupljanja medicinskog osoblja. Zemlje koje su trenutno pod manjim udarom, mogle bi razmotriti slanje medicinskog osoblja u regije najgore pogođene virusom, kako bi im pomogle i kako bi stekle vrijedno iskustvo borbe protiv korona virusa. Ako se kasnije žarište epidemije premjesti, pomoć bi mogla doći iz suprotnog smjera.
Globalna je suradnja vitalna i na ekonomskom frontu. Kako je gospodarstvo globalno, takvi su i lanci nabave, pa ako vlade rade samoinicijativno i bez uzimanja drugih u obzir, rezultat će biti kaos i produbljenje krize. Treba nam globalni plan djelovanja, i to pod hitno.

Još je jedan od zahtjeva postizanje globalnog dogovora o putovanjima. Suspenzija svog međunarodnog prometa na više mjeseci izazvat će goleme probleme i usporiti rat protiv korona virusa. Zemlje moraju omogućiti da ključni putnici nastave prelaziti granice: znanstvenici, liječnici, novinari, političari, poslovni ljudi. To je moguće postizanjem globalnog dogovora o skriningu putnika u njihovoj zemlji polaska. Ukoliko samo pomno probrani putnici mogu letjeti, veća je vjerojatnost da ćete ih pustiti u zemlju.

Nažalost, u ovom trenutku većina zemalja ne čini gotovo ništa od navedenog. Međunarodnu je zajednicu zahvatila kolektivna paraliza. Čini se kako u sobi nema odraslih. U skladu s ranijim iskustvima, čovjek bi očekivao globalni summit na temu korona virusa pred više tjedana, na kojem bi se utvrdio zajednički plan djelovanja. Lideri zemalja G7 tek su ovaj tjedan uspjeli dogovoriti videokonferenciju, bez rezultata.
Tijekom proteklih kriza, poput financijske 2008. i epidemije ebole 2014., Sjedinjene Države preuzele su ulogu lidera. No, današnja američka vlast odustala je od uloge lidera. Jasno poručuju kako im je stalo isključivo do američke veličine, daleko više od budućnosti čovječanstva.

Napustili su i svoje najbliže saveznike. Kada su zabranili sva putovanja iz Europske unije, nisu ni tu mjeru ni najavili, niti su se s EU savjetovali oko te drastične mjere. U Njemačkoj su izazvali skandal navodnom ponudom od milijardu dolara jednoj njemačkoj kompaniji za otkup prava na monopol za cjepivo protiv Covid – 19 korona virusa koji ta kompanija razvija. Čak i ako sadašnja američka administracija promijeni pristup i smisli globalni plan djelovanja, malobrojni bi slijedili lidera koji nikad ne preuzima odgovornost, ne priznaje pogreške i koji rutinski preuzima tuđe zasluge i upire prstom u druge.

Ukoliko prazninu koju je ostavila SAD ne popuni neka druga zemlja, bit će daleko teže zaustaviti epidemiju, a njezina ostavština nastavit će trovati međunarodne odnose u narednim godinama. Moramo se nadati da će aktualna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost globalnog nejedinstva.

Kao ljudi, moramo odabrati. Hoćemo li biti nejedinstveni ili ćemo se odlučiti za globalnu solidarnost? Odaberemo li razdor, to neće samo produbiti krizu, već će uzrokovati još veće katastrofe u budućnosti. Odaberemo li globalnu solidarnost, bit će to pobjeda ne samo nad korona virusom, već i protiv epidemija u budućnosti i drugih kriza koje bi mogle zadesiti čovječanstvo u 21. stoljeću.

Yuval Noah Harari autor je knjiga „Sapiens“, „Homo Deus“ i „21 lekcije za 21. stoljeće“.
Copyright © Yuval Noah Harari 2020