Nepredvidivi Trump i Kina kompliciraju odnose unutar EU

Složeni međunarodni trgovinski odnosi triju najvećih gospodarskih sila svijeta, Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Europske unije, ulaze u novu etapu.

Približavanje američkih predsjedničkih izbora i s tim povezane prijetnje administracije Donalda Trumpa o uvođenju novih carina Kini, te nepredvidivost Trumpa prema Europskoj uniji otvaraju cijeli niz novih izazova, kako pred EU u cjelini, tako i pred pojedinačne članice, od najvećih poput Njemačke, Francuske ili Španjolske, sve do najmanjih, kao što je Hrvatska.

Za Burzin brief je o tim temama govorio dr.sc. Kristijan Kotarski, docent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Kotarski predaje međunarodnu političku ekonomiju i vodi Centar za europske studije FPZG, a doktorirao je na temi razvoja financijske industrije u Kini u njezinom utjecaju na ekonomsku nejednakost.

Povjerenica za trgovinu EU Cecilia Malmstrom prošlog je tjedna objavila kako EU nema jasnu strategiju kako se osigurati nabavu najvažnijih industrijskih sirovina, konkretnije rijetkih minerala (rare earths), ukoliko Kina odluči obustaviti isporuke kao posljedicu zaoštravanja kinesko-američkog trgovinskog rata. Kakve bi mogle biti kratkoročne posljedice obustave isporuka na europsko gospodarstvo i koje će se industrije naći pod najvećim pritiskom?

Ključno je pitanje hoće li se Kinezi odvažiti uvesti sankcije na izvoz SAD-u. Čak i kad bi to učinili, pitanje je bi li se usudili antagonizirati i EU kao potencijalnog saveznika. Ako bi išli na to, to bi pogodilo niz sektora, ali ne bi nastala golema šteta koja bi u eurozoni prouzročila recesiju.
Kinezi će oprezno vagati što će raditi prema SAD-u, izgledno je da bi se na tako drastičan potez odlučili tek ukoliko bi Trump na preostali iznos bilateralne trgovine uveo carine od 25 posto.
Čar je globalizacije u tome da djeluje kao bumerang, izravno ili neizravno. Kinezi ipak još nisu uspjeli proizvesti visokokvalitetne poluvodiče potrebne za njihove tehnološke proizvode, a Amerikancima trebaju ti materijali, da bi proizveli komponente i onda ih opet nazad izvezli i prodali kineskim kompanijama koje te poluvodiče ugrađuju u računala i IT opremzu.
Kad govorimo o EU, ona treba više voditi računa o diverzifikaciji izvora, primjerice okretanjem Australiji kao jednom od drugih vodećih izvoznika tih roba, koja ima rudarski sektor koji bi bio u stanju iznijeti to povećanje potražnje.
No, scenarij da Kinezi obustave izvoz rijetkih minerala u EU je malo izvjestan.
Sjetite se, Kinezi su napravili sličan pritisak prema Japanu 2010. godine zbog teritorijalnih razmirica oko otoka Diaoyu. Obustavili su izvoz, ali je japanski korporativni sektor brzo je našao alternativne dobavljače, a uz to je WTO tada presudio protiv Kine zbog kršenja načela nediskriminacije.

Do koje mjere će eskalacija sukoba između SAD i Kine utjecati na postizanje dogovora o trgovinskom sporazumu na najvišoj razini između EU i Kine, koji je najavljen za 2020? Što će biti ključne točke prijepora u postizanju tog sporazuma? Je li to povlašten položaj kineskih kompanija u njihovim velikim javnim nabavama? Hoće li EU za svoje kompanije tamo tražiti jednak pristup tržištu i je li to uopće moguće očekivati?

EU se nalazi u nezgodnoj poziciji jer je u procjepu. Podsjećam na kontekst: SAD, dosad najpouzdaniji partner, postao je neprepoznatljiv i nepredvidiv, Trumpova administracija je game changer. EU želi imati SAD kao pouzdanog partnera, jer imaju i niz zajedničkih pozicija prema Kini, ali Kina je i iznimno važan vanjskotrgovinski partner EU.
Dakle, riječ je o bremenitoj i svježoj povijesti složenih trilateralnih odnosa koju će teško biti tako skoro nadići.
No, u bilateralnim odnosima Kine i EU, dogodio se već čak 21 sastanak o postizanju sporazuma do 2020., uz silne deklaracije dobre volje, godinama se provlače „šuplje teze“ i nema jasnog jezika budućih obrisa sporazuma. Uvijek se kao najveći izazovi ističu pristup tržištu, odnosno reciprocitet i zaštita investicija. Kinezi već godinama spuštaju barijere za gospodarske aktivnosti stranaca, ali su i dalje one daleko više nego u EU.
EU je do sada u svim novim sporazumima inzistirala na jasnom razrješavanju sporova kompanija i država, zaštite vlasničkih prava i investicija, i pitanje je kako će to biti realizirano u sporazumu s Kinom. Posebno u svjetlu interpretacija koje ciljaju na to da način uspostavljanja jurisprudencije može utjecati na suverenost država.
Nadalje, nijedna strana ispred svoje javnosti ne smije ispasti slabija, da u percepciji javnosti daje velike ustupke . Pregovarači s obje strane su čvrsti i nisam siguran koliko je uopće 2020. realan rok za postizanje takvog obuhvatnog trgovinskog sporazuma.
Ponovno se vraćam i na pitanje Trumpove nepredvidivosti. Naime, nije teško zamisliti da će on, koji je toliko učinio na kompliciranju odnosa SAD-a i Kine, zbog približavanja izbora, odluči postići bilo kakav trgovinski sporazum s Kinom, kako bi ga mogao svojem biračkom tijelu predstaviti kao velik uspjeh, neovisno o njegovom stvarnom dosegu .
Ako bi se EU jako svrstala na stranu SAD-a, koji bi zatim postigao sporazum s Kinom, EU bi tu ostala izigrana.

Je li Kina, i do koje mjere, uspjela svojim inicijativama prema pojedinačnim članicama, poput najavljenog bilateralnog sporazuma s Italijom, utjerati klin u EU odnose i do koje mjere će se EU držati zajedno u nastupu prema Kini?

EU je uvijek bila kolekcija heterogenih država. Ključni izazov je pitanje je li takav pristup realističan na početku 21. stoljeća, kad se vraća revizionistička Rusija i Kina u usponu, uz Iran, Tursku i druge sile.
Italija je prva istupila iz konsenzusa zajedničkog pristupa prema Kini, no iz perspektive Italije, oni imaju svoje izazove i nije sigurno da će se sporazum s Kinom zaista realizirati. Nemaju stabilnu vladu, dok je pokret 5 zvijezda za suradnju s Kinom, Salvini je protiv, te bi izvjesni skori parlamentarni izbori mogli taj sporazum upokojiti.
Na razini EU, slučaj Huawei mogao bi biti paradigmatski za razumijevanje odnosa članica i Unije prema Kini. Baltičke države i Poljska htjele bi vidjeti zajednički stav prema izgradnji 5G mreže. Španjolci su krenuli prema Huaweiju, Njemci nisu kategorički protiv, a Nizozemci će tek o tome odlučivati. Mađari se pak stalno stavljaju na uslugu takvim stranim silama. U takvom kardinalnom pitanju, EU je poprilično podijeljena. Mislim da Huawei na kraju neće biti eksplicitno izbačen, već će se od njega zahtijevati više garancija oko backdoor pristupa podacima.
Uz različite pristupe temi 5G, imamo i neke države članice koje trenutno funkcioniraju kao trojanski konji Kine.

Na kraju, EU danas i službeno promatra Kinu kao sunatjecatelja, odnosno ekonomskog rivala, ali u djelovanju je i dalje dosta slaba. Nema mehanizma zaštite protiv ulagača koje se može promatrati kao proxy stranih sila niti kažnjavanja članica koje povrijede neki od dogovora i zajedničkih načela u nastupu prema trećim stranama.

Što su realni kapaciteti Hrvatske za djelovanje i donošenje odluka u toj složenoj igri šaha, i što mi uopće donosimo za stol?

U toj partiji s velikim ulozima, Hrvatska je kibicer. Mi možemo biti konstruktivan partner i biti svjesni toga imamo puno veću težinu kao članica EU nego da smo sami, ili kao dio jedne manje inicijative kao što je Kina + 16. Od tog su projekta izostale očekivane koristi za šesnaestorku, a može ga se iskoristiti kao klin za podjelu EU na igrače sklone Kini i one koji to nisu.Kad bi bolje upravljala vlastitom ekonomijom i bila svjesnija vlastitih prednosti i nedostataka, Hrvatska bi mogla biti i puno relevantniji igrač.

Zagreb Stock Exchange

Povezano