Iva Tomić: Bez racionalizacije i povećanja učinkovitosti ne možemo naprijed
Glavna ekonomistica Hrvatske udruge poslodavaca Iva Tomić za Burzin brief govori o očekivanjima za gospodarstvo Hrvatske u 2021. godini, što će ga odrediti, koje smo prilike propustili i minimalnom konsenzusu potrebnom za napredak.
Koje će glavne silnice i trendovi određivati kretanje hrvatskog gospodarstva u 2021?
Bojim se da će i u 2021. koronavirus biti osnovna odrednica kretanja ne samo hrvatskog, nego i svjetskog gospodarstva. Iako se svi nadamo cjepivu, vrlo vjerojatno njegove učinke nećemo vidjeti u prvoj polovici godine što znači da će gospodarstvo nastaviti pokušavati održati poslovanje u znatno ograničenim uvjetima, okarakteriziranima ogromnim neizvjesnostima. Međutim, kada napokon cjepivo i dođe, ili se pandemija uspije zaustaviti na neki drugi način, posljedice Covida će biti prisutne u svim porama ekonomije. Ova situacija zdravstvene krize koja se uvelike prelijeva na poslovanje traje sada već 10 mjeseci i to ne može ne ostaviti traga na funkcioniranju gospodarstva. Najviše će posljedice osjećati oni koji su izravno pogođeni zdravstvenom krizom, kao što su putovanja, ugostiteljstvo, turizam i zabava; međutim, i svi drugi sektori će itekako biti pod utjecajem učinaka krize izazvane koronavirusom. Povrh toga, tu se ne radi samo o Hrvatskoj, situacija u našem gospodarstvu itekako će ovisiti o oporavku svjetskog, a posebno europskog gospodarstva. A to možda neće ići onako brzo kako smo svi očekivali na početku ove krize. Više nitko ne govori o V-oporavku, sada se svi drže 2022. ili čak 2023. kao godine kada bi se gospodarska aktivnost mogla vratiti na razinu iz 2019.
Hoće li 2021. godina ponovno biti transformativna za hr. ekonomiju kako su to bile primjerice 2008. i 2013.?
Iako se i 2008., odnosno 2009., kada je započela posljednja gospodarska kriza, kao i 2013., koja je označila ulazak u EU mogu donekle smatrati transformativnima, iz današnje perspektive ni događaji iz tog razdoblja nisu značajnije transformirali ukupno hrvatsko gospodarstvo. U strukturi BDP-a (ili BDV-a) se u odnosu na 2008. već u 2013. vidljivo smanjio udio građevinskog sektora, što se zadržalo i do 2019. Međutim, s obzirom na građevinski boom koji je bio prisutan prije nastupanja posljednje financijske i gospodarske krize te krizu koja je pogodila sektor građevine, ovaj podatak i ne iznenađuje previše. S druge strane, u odnosu na 2008., u strukturi hrvatskog gospodarstva blago se smanjio i udio prerađivačke industrije, dok je do 2019. udio uslužnih djelatnosti (uključujući trgovinu i ugostiteljstvo, ali i druge uslužne djelatnosti) porastao. Nešto je porastao i značaj djelatnosti primarno javnog sektora. No, te promjene koje obuhvaćaju relativno dugo razdoblje od preko jednog desetljeća koje je obilježeno nekim važnim, potencijalno transformativnim, događajima (kriza, ulazak u EU) ipak nisu toliko velike i značajne da bismo mogli govoriti o transformaciji hrvatskog gospodarstva.
Hoće li koronakriza značajnije transformirati hrvatsko gospodarstvo ostaje nam za vidjeti. Osobno sam na samom početku krize bila optimistična po tom pitanju; no, kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da grčevito pokušavamo zadržati status quo. Naravno, jedan dio načina poslovanja, kao privatnog tako i javnog sektora, će se zasigurno promijeniti. Digitalizacija, rad na daljinu, veći fokus na domaće snage u proizvodnji nužnih proizvoda je nešto što je koronakriza dodatno potencirala, iako nam je to u drugom desetljeću 21. stoljeća zapravo već bilo dostupno. Fokus na digitalno i zeleno je nešto o čemu će ovisiti i financiranje iz EU sredstava, pa će jedan dio poslovanja zasigurno ići u tom smjeru. Ono što mislim da će se svakako pokazati u ovoj krizi je to da će opstati oni koji su i prije pojave koronavirusa bili inovativniji i prilagodljiviji te će se lakše prilagoditi i novoj situaciji, kakva god ona bila. S druge strane, oni koji su imali problema u poslovanju i prije krize, mogli bi u ovoj situaciji pretrpjeti nepopravljive posljedice. I to bez obzira na specifičnu djelatnost kojom se bave. Sumnjam da će iz cijelog ovog procesa hrvatsko gospodarstvo izaći s potpuno drugačijom strukturom BDP-a. Ipak, moglo bi doći do određenih promjena, prije svega u vidu većeg značaja industrije i sektora informacija i komunikacija te manjeg udjela uslužnih djelatnosti, uključujući sektor turizma.
Kako komentirate dosadašnje mjere podrške gospodarstvu u krizi i smatrate li da se RH treba dalje zaduživati kako bi premostila COVID jaz u ekonomskoj aktivnosti?
S obzirom da je ova kriza došla izvana, odnosno nema uzrok u samoj ekonomiji, te da se gospodarstvo, kao i cijelo društvo, našlo u njoj „ni krivo ni dužno“, pitanje podrške Vlade RH gospodarstvu nije uopće upitno. I to nije nešto što radi samo naša Vlada, sve europske države, pa i većina svjetskih, pristupaju ovoj krizi na sličan način. Naravno, zemlje se razlikuju ne samo prema strukturi gospodarstva nego i prema fiskalnom kapacitetu pa je i pristup podršci gospodarstvu donekle drugačiji. I sama EU, kao neka nadnacionalna vlada, osmislila je programe i izvore financiranja koji bi trebali pomoći gospodarstvu kako bi prebrodilo ovu krizu. Za razliku od prethodne svjetske ekonomske krize (iz 2008.), ovaj put postoji i suglasje među ekonomistima o potrebi velikih javnih paketa pomoći gospodarstvu.
Ovdje je bitno naglasiti da se ne radi o nikakvom spašavanju poduzetnika, nego o spašavanju cjelokupnog sustava, što prije svega podrazumijeva i održavanje kakve-takve razine dohotka za cjelokupno stanovništvo. Jer jednom kad ugasite poduzeće i otpustite radnike, vrlo je teško pokrenuti sve ispočetka. A pogotovo ako se to poduzeće, ili cijeli sektor u kojem ono posluje, našlo u ovoj situaciji ne svojom krivnjom nego nečime što je bilo gotovo nemoguće predvidjeti. A da ne kažem da propadanje poduzeća za sobom vuče ne samo zaposlenike, nego i sva ona poduzeća koja na neki način surađuju s tim poduzećem – od dobavljača do kreditora. Ako bismo to dopustili, zasigurno bismo ponovo svjedočili dugogodišnjoj recesiji.
Ono o čemu se može diskutirati jest je li moglo drugačije ili bolje. Sigurno da je, uvijek može, ali ne treba zaboraviti da se i Vlada našla u ovoj situaciji iznenada i bilo je potrebno brzo reagirati kako ne bi naglo došlo do vala nezaposlenosti i zatvaranja većeg broja poduzeća. Na samom početku je bilo određenih problema u komunikaciji između poslodavaca i Vlade, dok su u kasnijoj fazi ipak bili otvoreniji na suradnju sa socijalnim partnerima, uključujući Hrvatsku udrugu poslodavaca (HUP). Osobno smatram da bi ta komunikacija trebala biti još otvorenija jer u konačnici imamo zajednički cilj a to je spriječiti kolaps gospodarstva i što prije izaći iz ove krize.
U HUP-u smo, pored ovih mjera kompenzacije za trenutno zatvorene i s njima povezane poslovne subjekte, ovaj tjedan uputili i zahtjev da se podrška gospodarstvu nastavi i u 2021. Osim potpora za očuvanje radnih mjesta, tu bi svakako trebalo računati i na mjere koje bi pomogle održati likvidnost poduzeća (putem npr. covid-kredita), ali i druge mjere koje bi pomogle sanirati visoke gubitke nastale kao posljedica pandemije. Naime, odgovori politike u većini zemalja Europe u pogledu kapitalnih troškova (najamnina, troškovi održavanja, troškovi skladištenja, amortizacija, kamate, itd.) mnogo su ograničeniji u odnosu na izdatke koji se tiču sufinanciranja plaća, dok fiksni izdaci koji nisu za plaće mogu predstavljati značajan udio troškova malih i srednjih poduzeća. Krediti, koliko god povoljni, stvaraju dodatni teret te bi se zapravo i dio troškova kapitala trebalo sufinancirati od strane države. S obzirom na dostupna sredstva iz EU te relativno jeftinu mogućnost zaduživanja, mislim kako Vlada nema što puno razmišljati. Što se gospodarstvo u većoj mjeri održi na životu i što prije krene s oporavkom, to će se prije početi puniti proračun i vraćati nastala zaduženja.
Unutar samog HUP-a, postoji li konsenzus oko mjera Vlade ili se stavovi razlikuju po branšama i među konkurentima u branšama?
HUP je udruga koja se temelji na dobrovoljnom članstvu poduzeća različitih veličina, koja se bave različitim djelatnostima i djeluju na različitim tržištima čak i unutar iste djelatnosti. Pa je tako sasvim normalno da se članice HUP-a susreću i s različitim poteškoćama u poslovanju kao posljedica pandemije Covid-19 te da su im potrebne različite mjere Vlade kako bi barem donekle prebrodile te poteškoće. Međutim, mislim da neki generalni konsenzus oko mjera postoji: potpore za očuvanje radnih mjesta, Covid-krediti te dodatna rasterećenje u vidu poreznih i neporeznih i parafiskalnih davanja, uz insistiranje na strukturnim reformama unutar javnog sektora (uključujući pravosuđe, javnu upravu i zdravstveni sustav). Ono oko čega se mogu javiti određena neslaganja su detalji unutar samih mjera, no nema te mjere kojom bi svi bili zadovoljni. Mi u HUP-u se trudimo uvažiti zahtjeve svakog našeg člana te iste kao socijalni partner komunicirati i prema Vladi RH. Mislim da smo za sada u tome bili relativno uspješni, iako uvijek ima prostora za poboljšanje.
Kad bi trebali izdvojiti jednu stvar koja bi bila presudna za oporavak i nastavak rasta RH ekonomije u 2021., a da to nije kraj pandemije, što bi to bilo?
Znam da zvuči kao klišej, ali potrebne su nam reforme na svim razinama. Mislim da smo nakon izlaska iz prethodne krize potratili pet godina kakvog-takvog rasta na značajnije reforme koje su možda stvarno mogle i transformirati ukupno hrvatsko gospodarstvo i prebaciti nas na bržu stazu rasta kako bismo dostignuli razvijenije zemlje članice EU. Iako se jedan dio javnog sektora pokazao kao vrijedan i pouzdan partner, ova kriza je zapravo dodatno naglasila određene nelogičnosti i neefikasnosti funkcioniranja cjelokupnog sustava. Primjerice, iako već desetljećima stručna i poslovna javnost upozorava na preveliki broj jedinica lokalne samouprave i silnu neefikasnost koja iz toga proizlazi, nakon uvođenja e-propusnica za kretanje radnika i stanovništva postojeći teritorijalni ustroj države se pokazao potpuno besmislen i neučinkovit. To vrijedi i za svu silu potrebne dokumentacije i pečata za bilo kakav zahtjev prema javnoj upravi dok se sad najednom te iste stvari mogu riješiti putem e-maila. S druge strane, zdravstveni sustav je u ovoj krizi također pokazao koliko je neefikasan i pun rupa. Dakle, racionalizacija i učinkovitost javne uprave, pravosuđa, ali i zdravstvenog sustava, je nešto bez čega sigurno ne možemo naprijed.
Ipak, da mogu birati samo jednu stvar to bi bila promjena načina razmišljanja, odnosno mindseta. Dok god mi kao stanovništvo – uključujući i poslodavce i radnike, i javni i privatni sektor – ne promijenimo način razmišljanja u smjeru da se stvari mogu i trebaju napraviti „bez veze“, ili bez mita i korupcije, da treba nagrađivati one koji rade više ili bolje, istovremeno uvažavajući potrebe i onih koji nisu na toj razini, da zapravo samo zajedničkim snagama možemo ovo gospodarstvo i društvo transformirati prema onome u kojem bismo svi skupa htjeli živjeti, nećemo puno toga promijeniti. Utopija, znam.
Zagreb Stock Exchange
