Hrvatska i Slovenija su prirodni saveznici
Činjenica da su Hrvatska i Slovenija prirodni saveznici za vas je novost samo ako ste u posljednje vrijeme slušali samo o međugraničnim sporovima ili ste ulovili komentare nekih političara u vrijeme predizbornih kampanja. A gotovo je sigurno da ne postoje dvije susjedne zemlje bez otvorenih pitanja.
Treba naglasiti kako, koja god otvorena pitanja postoje između Slovenije i Hrvatske, teško da će narušiti buduću suradnju ova dva susjeda, piše Goran Šaravanja, nekadašnji glavni ekonomist Zagrebačke banke i Ine, danas vlasnik tvrtke za poslovno savjetovanje Imelum.
Za početak, Hrvatska i Slovenija dijele zajedničku povijest u više većih državnih zajednica, a danas su kao neovisne republike obje članice Europske unije. Tijekom 19. stoljeća, obje su zemlje imale iste interese. Nakon uspostave dualne monarhije 1867. između Austrije i Mađarske, najvažnije političke stranke Hrvata i Slovenaca zahtijevale su tripartitno upravljanje, odnosno zajedničku političku jedinicu unutar Austro-ugarske monarhije za južne Slavene. Unatoč činjenici da su tijekom 1920.-ih godina postojala razilaženja u mišljenjima između Slovenske narodne stranke Antona Korošca i HSS-a Stjepana Radića, između dva naroda nije bilo sporova, a ujedinjavao ih je i zajednički neprijatelj, Italija. Korošec je bio konzervativni katolik, a Radić anti-klerikalac.
Ta je činjenica omogućila Korošcu da privuče i glasove birača Hrvata kojima je vjera bila važno pitanje, za što mu Radić nije ostao dužan. Tijekom razdoblja druge, socijalističke Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija zajedno su nastupale u pitanjima granice s Italijom, zajedno su izgradile Nuklearnu elektranu Krško, te su bile neto uplatitelji u savezni proračun SFRJ, što je dovelo do zajedničkih stavova u nizu pitanja saveznog uređenja.
U političkoj krizi tijekom 1980.-ih godina, bile su u zajedničkom bloku. Slovenska nastojanja za dobivanjem veće autonomije i kasnije neovisnosti bila su u skladu s hrvatskim ambicijama. Kroz razna povijesna državna uređenja u samo posljednjih 150 godina, Hrvatska i Slovenija uvijek su imale puno više zajedničkih nego različitih ciljeva i interesa, a i ti su različiti ciljevi i interesi daleko manjeg značaja, što znači da ne bi trebali isključivati mogućnosti suradnje.
Kad je 09. veljače predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani na komemoraciji u Bazovici govorio o „talijanskoj Istri i Dalmaciji“, hrvatski i slovenski političari odmah su reagirali osudama Tajanijevih izjava. Aluzija na teritorijalne pretenzije i zadah revizionizma bili su dovoljni na jedinstven odgovor obje zemlje. U Europskoj uniji koju napušta Velika Britanija, što će uroditi još većim utjecajem najvećih članica na sve politike, izgledno je da će manje članice, a posebno susjedi, otkriti da imaju više zajedničkih interesa.
Ulazak Hrvatske u EU povećao je razmjere prekogranične suradnje
Postoje mnogi primjeri prekogranične suradnje Hrvatske i Slovenije. Još od prije 2013. godine, HR i SI zajednički reklamiraju svoje turističke industrije u Aziji i dalje. Upravo je 2013. godine osnovan Civinet Slovenija – Hrvatska kako bi se omogućilo održivo planiranje i upravljanje prometom i mobilnošću. Od 2014., Zagrebačka i Ljubljanska burza održavaju zajedničke Dane ulagača, a Zagrebačka burza je i vlasnik Ljubljanske burze. Energetska unija i srodne politike EU omogućavaju bolju koordinaciju električnih i produktovodnih mreža, dok se čeka još samo dovršetak izgradnje autoputa od Slovenije prema Istri. Zajedno s Austrijom, dvije su zemlje imale i program upravljanja šumama. Od ulaska Hrvatske u EU, sve je više područja i primjera suradnje, posebno obzirom da su za suradnju dostupna i daleko veća sredstva.
U domeni trgovinske razmjene, Hrvatska je četvrti najveći slovenski trgovinski partner. Slovenija je pak treći najveći slovenski trgovinski partner. Italija i Njemačka su najveći trgovinski partneri obje zemlje, a dok je Sloveniji treći najveći trgovinski partner Austrija, Hrvatskoj je četvrti.
Bliske gospodarske veze nisu iznenađenje
U izravnim stranim ulaganjima, prema podacima Hrvatske narodne banke, slovenske su tvrtke od 1993. godine u Hrvatsku uložile 1,4 milijardi eura, što Sloveniju nominalno čini sedmim najvećim stranim ulagačem u Hrvatsku, no izgledno je kako je ta brojka veća zbog slovenskih kompanija registriranih u Nizozemskoj i Luksemburgu zbog jednostavnosti poslovanja. Nizozemska je pak, isto nominalno, vodeći strani ulagač u RH, dok je Luksemburg na petom mjestu. Hrvatske su tvrtke s oko milijardu eura pak treći najveći investitor u Sloveniji.
Podaci o uslugama u vanjskotrgovinskoj razmjeni nude nam najbolji uvid u situaciju, ponovno temeljeno na podacima HNB-a. Očekivano, turizam tu zauzima značajan udjel. Mnogi Slovenci posjeduju nekretnine za odmor u Hrvatskoj, što pokazuje i razinu međusobnog povjerenja susjeda, a od 2011. do trećeg tromjesečja 2018., slovenski su turisti u Hrvatskoj utrošili 4,8 milijardi eura. Slovenija je pak za Hrvate četvrta najpopularnija destinacija, u kojoj su Hrvati potrošili 720 milijuna eura.
No, ipak najzanimljiviji podaci za period od 2011. do trećeg kvartala prošle godine dolaze iz drugih ekonomskih aktivnosti, koje potvrđuju važnost kulture, jezika i zajedničkih iskustava u poticanju suradnje. S više od sto milijuna eura u građevinskim uslugama, Slovenija je peto najveće izvozno hrvatsko tržište i treće najveće uvozno. U uslugama osiguranja vrijednim gotovo 60 milijuna eura, Slovenija je drugo najveće hrvatsko izvozno tržište, dok Slovenija u Hrvatsku izvozi dvije trećine tih usluga. U telekomunikacijama, informatičkim i računalskim uslugama, vrijednost razmjene dosegla je 550 milijuna eura. Slovenija je najveće hrvatsko izvozno tržište u tim uslugama i treća zemlja po veličini uvoza tih usluga. U profesionalnim i uslugama upravljanja u menadžmentu, Slovenija je vodeće hrvatsko izvozno tržište i druga najveća zemlja izvoznik tih usluga u Hrvatsku.
Iako te brojke i nisu toliko impresivne, izvoz u Sloveniju hrvatskih usluga koje nemaju veze s turizmom u Sloveniju je dosegao 1,1 milijardu eura, a uvoz 760 milijuna. Kad se turizam makne iz jednadžbe, Slovenija je treći najvažniji hrvatski vanjskotrgovinski partner u uslugama, a Italija dolazi tek na četvrto mjesto. Razmjeri razmjene između dvije zemalja u IT i konzalting uslugama dobar su pokazatelj međusobnog razumijevanja i lakoće komunikacije. Iako u apsolutnom iznosu razmjena usluga osiguranja nije jako značajna, činjenica da se 11 posto razmjene o ovom segmentu dešava sa Slovenijom pokazuje kako je poznavanje susjeda važan čimbenik.
Cijena komplikacija nakon osamostaljenja
Od osamostaljenja obje zemlje 1992. godine, između dvije zemlje pojavili su se prijepori, od kojih najveću pažnju izazivaju granična pitanja, makar je od preko šesto kilometara zajedničke granice upitan tek dio granice na moru. Točnije, pitanje arbitražne odluke kojom se dvije trećine Piranskog zaljeva dodjeljuju Sloveniji, a unatoč tome Slovenija nije dobila izlaz na otvoreno more.
Riječ je o periodu koji je specifičan za hrvatsko-slovenske odnose jer je ovo prvi i jedini put da je Slovenija imala političku prednost zahvaljujući činjenici da je članica EU od 2004. godine, što joj je omogućilo utjecaj na odluku o hrvatskom pristupanju, što uključuje i odluku o vrsti arbitraže u pograničnom sporu, koji je uključivao i koncept pravednosti, koji su Slovenci smatrali prednošću.
Neslaganja oko devizne štednje neslovenskih štediša u slovenskim bankama dobila su pravni epilog, kao i pitanje raspodjele električne energije iz Nuklearne elektrane Krško, iako su oba pitanja mogla biti riješena mimo sudova. Je li se ovaj pristup Sloveniji isplatio, tek će se pokazati.
Za početak, HNB je slovenskim bankama onemogućila ulazak na hrvatsko tržište nakon što neslovenskim štedišama nisu isplatile staru deviznu štednju. Zbog poznavanja tržišta, slovenske su banke sigurno bile u prednosti i zaradile bi u Hrvatskoj vjerojatno više nego što bi izgubile isplatom štednje. Nadalje, zbog blokiranja hrvatskog ulaska u EU zbog graničnog pitanja slovenski je međunarodni ugled pretrpio štetu kod Sjedinjenih Država i brojnih članica Unije. Hrvatska namjerava ući u schengensko područje i eurozonu, pa se tek ima pokazati hoće li Slovenija, na temelju graničnog spora, utjecati na hrvatski ulazak.
Kad se sve zbroji, ti sporovi nijednoj zemlji nisu donijeli ništa dobra, a njihov rezultat je da je na razini EU odlučeno kako će svaka nova članica za ulazak u Uniju prije morati razriješiti sve međugranične sporove.
Iako su troškovi kasnijeg hrvatskog ulaska u EU osjetni, granični spor sa Slovenijom nije glavni uzrok za to. Kašnjenje je prvenstveno posljedica rata i političkih izazova koje je kasnije stvorila obveza suradnje s Haaškim tribunalom. No, Hrvatska je postala članica Unije.
Grčka i Sjeverna Makedonija zaslužuju veliko priznanje i pohvale zbog postizanja dogovora oko makedonskog imena, no Makedoniju je to koštalo 20 godina čekanja na euroatlantske integracije. Hrvatska je proces screeninga i kandidaturu za ulazak u EU započela 2005. godine. Sjeverna Makedonija tek treba započeti s tim procesom, dok je Crnoj Gori neotvoreno ostalo jedno poglavlje, a Srbija je od 35 poglavlja otvorila 16, a tek dva provizorno zatvorila. Crna Gora je proces pridruživanja EU započela 2010., a Srbija dvije godine kasnije. Obje su do sada znatno napredovale.
Mnoge zemlje među sobom imaju mnoga otvorena pitanja, no u slučaju Hrvatske i Slovenije, osim pitanja granice na moru, koja povremeno podigne tenzije i objema zemljama radi medvjeđu uslugu u medijima, pravih sporova nema. Kad se u obzir uzmu razina suradnje i trgovinske razmjene, kao i druga polja međusobnih odnosa kroz povijest, to zaista ne treba biti iznenađenje. Dapače, prirodno je da nam zajednička iskustva članstva u većim političkim zajednicama i nezavisnost, te zajedničko EU članstvo budu temelj dublje suradnje.
Bivši glavni ekonomist Zagrebačke banke i INA-e nakon karijere u javnom, financijskom i realnom sektoru pokrenuo je vlastito poduzeće IMELUM. Prati globalna, europska i regionalna ekonomska kretanja i zbivanja u energetici
